01.11.2014.

 

SAHRANJENA S. VILMA MARIJA PETIR, MILOSRDNICA SV. VINKA PAULSKOG

Sestra Vilma sahranjena je na groblju sv. Josipa u Sarajevu, a u crkvi sv. Vinka Paulskoga slavljena je Misa zadušnica

U petak, 31. listopada 2014. dan uoči svetkovine Svih svetih, na groblju sv. Josipa u Sarajevu sahranjena je s. Vilma Marija Petir, milosrdnica sv. Vinka Paulskog, čalnica Provincije Majke Divne Sarajevo.

Obred sprovoda vodio je župnik župe Uznesenja Marijina na Stupu, vlč. Miroslav Ćavar sa vlč. Matijom Pavlakovićem, župnikom župe sv. Petra i Pavla u Kašini, rodnoj župi s. Vilme.

Sestru Vilnu u njenim zadnjim zemaljskim trenutcima pratili su brat Stjepan, nevjesta Katica i nećakinje, koji su došli iz Kašine pokraj Zagreba, te njene sestre milosrdnice iz zajednica u Sarajevu, Banja Luci, Derventi, Klagenfurtu, Livnu, Ljubuškom, Mostaru i Tomislavgradu. Molitvenu blizinu svojom nazočnošću iskazali su brojni svećenici i sestre drugih redovničkih zajednica u Sarajeva, kao i veliki broj liječnika i bolničkog osoblja koji su radili sa s. Vilmom ili ju poznavali, te njezini prijatelji i poznanici iz Sarajeva.

Izraz kršćanske sućuti uputio je i kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, koji je bio spriječen nazočiti sprovodu, ali je u svom dopisu naglasio: „Primio sam tužnu vijest da je sestra Vilma Petir umrla navršivši 88 godina života i 68 godina redovničkog života. Ugradila je svoj životni i redovnički vijek u službi ljudima u duhu sv. Vinka Paulskog na našim područjima. Iz duboke zahvalnosti za njezino služenje u ovoj mjesnoj Crkvi, svesrdno preporučam njezinu dušu milosrdnom Ocu da je primi u zagrljaj svoje vječne svjetlosti i ljubavi.“

Na samom kraju sprovodnih obreda s. M. Augustina, tajnica provincije, kratkim govorom podsjetila je prisutne na život i osobu s. Vilme, te u ime svih kazala veliko hvala pokojnoj s. Vilmi za sve čime je, Božjom voljom kroz duge godine zajedništva obogatila.

U crkvi sv. Vinka Paulskoga u centru Sarajeva slavljena je Sveta misa zadušnica, a predvodio ju je fra Slavko Topić, dugogodišnji ispovjednik s. Vilme u koncelebraciji sa vlč. Matijom Pavlakovićem, mons. Ivom Tomaševićem, generalnim tajnikom Biskupske konferencije BiH, fra Ivanom Šarčeviće gvardijanom na Bistriku, vlč. Markom Majstorovićem, župnikom katedralne župe Srca Isusova u Sarajevu i vlč. Ivom Jezidžićem, župnikom župe sv. Ilije proroka, Čemerno.

U svojoj propovijedi fra Slavko je naglasio da liturgija crkve „govori kao da smrti nema, ne priznaje smrt ... zapravo stalno govori samo o životu, jer mi smo stvoreni za život. ... Mrtvi jest da su nas napustili, u jednom određenom smislu, a u drugom smislu kao da su uvijek s nama. ... U sprovodnoj liturgiji, ali u svakoj liturgiji spominjemo svoje pokojne u srcu mise, ne kao nekoga tko je iščezao iz povijesti, nego kao nekoga tko je tu prisutan.“
Osvrnuo se na netom prije pročitano čitanje iz Knjige Otkrivenja iz kojeg je naglasio misao „Otvoriše se Knjige. Čovjek je velika tajna. Svijet za sebe. On je ta knjiga o kojoj govori Božja riječ. I koliko god mi sebe poznavali, ili mi druge ili drugi nas, još uvijek smo jedna nepročitana knjiga. Ta će se knjiga potpuno razotkrit , pročitati, kad Bog Jaganjac u nju zaviri. Ili kad mi ugledamo lice Božje. Tada ćemo sve jasno vidjeti.“
Govorio je također o tome kako je godinama poznavao i pratio s. Vilmu kroz sv. ispovijed koja je češće bila duhovni razgovor. Napomenuo je da mu je Bog dao milost zaviriti u sestrinu dušu i vidjeti što je boli i što je raduje. Kako su ga često zadivila pitanja i traženja s. Vilme kojoj je duša bila Bogobojazna, željna svetosti. Pod svetosti, napomenuo je fra Slavko, ne misli se na čudesa, nego na ustrajnost u milostima, samo nastojanje da ustrajemo u milosti Božjoj, posvećujućoj. Misnik je usporedio dušu s. Vilme sa ženom iz evanđelja koja je izgubila drahmu i sva zdvojna, mete kuću i traži dok ne nađe. A onda pozove sve svoje prijateljice da se zajedno raduju, jer je našla izgubljenu drahmu. Drahma nije imala veliku vrijednost, nešto vrlo malo, al' u Isusovim riječima znači puno toga. Ta marljiva žena označava dušu koja je marljiva i ustrajna u borbi za čestit život. Ne oprašta si nijednu sitnicu koja je priječi ka svetosti. Hoće da je pronađe i iskorijeni.
Sa velikim poštovanjem istaknuo je kako je s. Vilma bila jaka žena koja se hrabro hrvala sa svim poteškoćama ovog našeg zemaljskog života, bila je pobožna duša, crkvena, ljubila je svećenike, svoje zvanje i redovničke zavjete, voljela susestre i sve ljude, osobito one s kojima je radila i kojim je pomagala.
Naglasio je sretnu okolnost da je s.Vilma umrla u blizini velikih svetkovina: Sviju svetih i Dušnog dana, kada se slave dvije Crkve, ona slavna u nebu i ona trpeća u čistilištu, vjerujući da je s. Vilma došla svome zaručniku, Kristu koga je nježno ljubila. Molio je neka nam Gospodine, po zagovoru svih svetih, udijeli: jaku vjeru, bistru, trezvenu i budnu; zatim, čvrstu nadu – tu moć koja nam je potrebna u tolikim problemima života, u pitanjima bez odgovora, te žarku ljubav koja je prepoznatljiva u žrtvi, u polaganom koracanju, dan po dan, mukotrpno ali uspješno prema vječnom cilju.

Nakon Mise sestre milosrdnice su za sviju priredile okrjepu u samostanu Majke Divne na Stupu gdje je s. Vilma živjela zadnje godine. (kta)

s. Vilma Petir1

Sestra Vilma, Marija Petir, rođena je 26. prosinca 1925. u Kašini kraj Zagreba, od oca Josipa i majke Dragice, rođene Maljak, kao prvo od petero djece. Još kao djevojčica za vrijeme četverogodišnje pučke škole Marija je gajila posebnu pobožnost prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu opisujući u svom životopisu do u detalje dan Prve Svete Pričesti. U kasnijim godinama postala je i članica Djevojačkog društva Presvetog Srca Isusova što je još snažnije pridonijelo želji za svetošću. Slušajući od svog oca o životu i radu redovnica u Mariji je sazrijevala želja za redovničkim životom koju je uskoro i otkrila svojim roditeljima. Uz odobrenje roditelja uputila je molbu k sestrama u Zagreb koje su joj uskoro poslale pozitivan odgovor tako da je Marija već 15. lipnja 1941. godine, u pratnji mame i tete, ušla u samostan sestara milosrdnica. S još nekoliko pripravnica najprije je pohađala domaćinsku školu u Lužnici a 30. siječnja 1943. započela je bližu redovničku pripravu. Redovničko odijelo obukla je uoči Velike Gospe 1944. godine dobivši ime sestra Vilma. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1945. a doživotne 15. kolovoza 1948. godine.
Odmah nakon položenih prvih redovničkih zavjeta, 20. studenog 1945., s. Vilma započinje svoju službu bolničarke u bolnici u Sarajevu koju je obavljala sve do umirovljenja 1981. godine. Svoje milosrdničko poslanje služeći bolesnicima i potrebnicima svake vrste nastavila je i nakon umirovljenja obilazeći bolesnike po njihovim kućama i stanovima, sve dok i sama nije pala na bolesničku postelju. Sjećanja i sažetak svog 60 godišnjeg boravka u Koševskoj bolnici u Sarajevu s. Vilma je zabilježila u knjizi Memoari milosrdne sestre kao vrijedno svjedočanstvo za buduće generacije o jednom skromnom životu do izgaranja posvećenom služenju Bogu i potrebitim ljudima onoga vremena i kraja.
Iako je s. Vilma nešto o svom milosrdničkom poslanju stavila na papir još je više toga što je poznato samo Bogu, kojemu „ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati" (Lk 12, 2). Neka joj On za svako dobro djelo uzvrati vječnom nagradom na nebesima.

Fotografije sahrane s. Vilme Marije Petir možete pogledati ovdje.

Izraz sućuti Kardinala Vinka Puljića možete pogledati ovdje.

Govor na groblju s. Vilme možete pročitati ovdje.

Propovijed fra Slavka Topića na sv. Misi zadušnici za s. Vilmu možete pročitati ovdje.

Sve ostale obavijesti vezane uz život i djelo s. Vilme možete pronaći na stranicama Provincije Majke - Divne Sarajevo.