21.11.2014.

SAHRANJENA ČASNA SESTRA ANTOANETA (ZLATA) BRTOVIĆ ŽUNEC

 

U četvrtak, 20. studenoga 2014. godine ispratili smo na vječni počinak časnu sestru Antoanetu (Zlata) Brtović Žunec koja je blago u Gospodinu preminula u utorak, 18. studenoga ove godine u kući matici sestara Milosrdnica u Zagrebu (Frankopanska ulica). Sprovodne obrede na zagrebačkom Mirogoju uz prisutnu rodbinu, župljane župe Kašina te njene susestre iz Družbe predvodio je preč. Marijan Pavlenić, rektor crkve sv. Vinka u Zagrebu, uz vlč. Matiju Pavlakovića, upravitelja župe Kašina, rodne župe časne sestre Antoanete. Biranim riječima od sestre su se oprostile članice Družbe sestara Milosrdnica, a sv. Misa za pokoj njene duše služena je u kući Matici u Zagrebu.

Antoaneta

"Obećajem  da cu svim silama  nastojati oko redovničkih kreposti te raditi za dobra  Druzbe." (Usp. s. Antoaneta Brtović-Žunec: Zamolba za polaganje privremenih zavjeta,  Zagreb. 21. svibnja 1947.)

Ovim  riječima 1947. godine  s.  Antoaneta  završava  svoju  pismenu  zamolbu  za  polaganje svojih privremenih zavjeta. Mozemo reći da je odluka izrečena u ovoj rečenici bila stalni program njezina zivota. Sestra Antoaneta je bila vrlo konkretna u svojim odlukama, izjavama i stavovima. Njezina pisana ostavština odiše duhom odmjerene osobe, jasne u izričaju i konkretne u zamolbama.

Sestra Antoaneta, krsnim imenom Zlata, rođena je 27. srpnja 1927. godine u Kašini, od oca Valenta i majke Jele rođ. Vuković. Krštena je 30. srpnja iste godine u rodnoj Župi sv. Petra i Pavla, gdje je u drugom razredu  pučke škole primila i  Prvu svetu  Pričest. Tom prigodom  naučila je moliti  svetu  krunicu, koja je postala  njezinom najdražom  molitvom, a koja joj je s neba  privukla  i  brojne  milosti, pa tako  i  milost redovničkog poziva.

Početkom  rujna  1938.  godine,  nakon  završene  pučke  skole, nastavila  je  školovanje  kod sestara milosrdnica u malom sjemeništu  u Zagrebu. To razdoblje života ocrtava u svom životopisu kao zlatno doba, koje je proletjelo i  "za  sobom  ostavilo  mnogo lijepih  uspomena".  Pri  završetku  školovanja,  to razdoblje sreće  u sjemeništu,  prekrili  su  oblaci  tuge zbog  rata i  smrti  oca.  Gospodin  ga je pozvao k sebi nakon šestomjesecne  teške bolesti. Njezina vjera mladenačkih godina ostala je jaka. U svom životopisu osvrće se na taj Gospodinov pohod riječima: ,,Nek se vrši tvoja sveta volja!" Nadošle su i  kušnje i neizvjesnosti zbog teških poratnih prilika, morala se vratiti kući, ali Bog nikad ne napusta svoje izabrane.

U Družbu je primljena 5. kolovoza 1945., a redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1946. godine, dobivši ime s. Antoaneta. Privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1947., a doživotne 15. kolovoza 1951. godine.  Nakon položenih zavjeta, dvije godine ostala je u Kući matici, radeći u radionici crkvenoga ruha, a zatim se zaposlila  u poduzeću "Tehnika" kao računovođa.  U  listopadu  1955.  upisala  je Višu školu za zdravstvenog tehničara, pa je nakon završene škole započela svoje redovničko služenje kao laborantica u Domovima zdravlja, najprije u Varaždinu,  a zatim na Trešnjevki  u Zagrebu,  pa sve do ulaska u mirovinu 1982.  godine. Uz dužnost samostanskog   laboratorija,  za  s.  Antoanetu  započinje jos  jedan  novi  način služenja.  U to je  vrijeme Družba  imala  blago  filmova  s  kršćanskom  tematikom.  Divno  je  bilo doći na duhovne vježbe kod sestara milosrdnica koje bi nas jedne od večeri u samostanu  razveselile lijepim filmom u  filmoteci. Aparati za projekciju i filmovi na rolama sada se čine pojavom prošlog stoljeća, a to stvarno i jesu, ali radost s. Antoanete, koja nas je dočekivala i  rado dijelila to blago s nama, prikazujući filmove iz kojih smo crpile poruke koje jos i sad nosimo, živa je jos i danas, a živjet ce i dalje, dokle god ćemo se sjećati anegdota i  crtića iz tih lijepih dana. U mirovini je takoder s njemačkog jezika prevodila kratke crtice iz života, primjere koji privlače i potiču na dobro. Time bi nas razveselila, poticala i bodrila. Sestrama je znala priskočiti u pomoc u raznim kućnim poslovima, osobito na porti, sve dok je bolest i  nemoć nisu privezale za bolesnički  krevet. Bolesnički dani u Kućnoj bolnici bili su za nju škola molitve i trpljenja, u kojoj se najbolje uči kako nasljedovati Krista i njemu se potpuno suobličiti.

Život s Antoanete, kao i svakoga od nas mozemo opisati riječima sv. Pavla: "I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu", trn koji se pobjeđuje Božjom milošću... (Usp. 2 Kor 12.7-9). "Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama  poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. (2  Kor 12, 10). Vjerujemo da se u njezinim slabostima očitovala  snaga Kristova, koja će sve ljudsko preobraziti u božansko i napore joj okruniti vječnom radošću.

Zahvalne smo Bogu na daru života naše s. Antoanete, na svim njezinim dobrim djelima i  plodovima zajedništva, a Bozje milosrđe molimo da je nagradi gledanjem svoga lica.

Pocivala u miru!

(Iz oproštajnog govora na groblju Mirogoj)

 

Obavijest o smrti sestre milosrdnice Antoanete možete vidjeti ovdje.

Osmrtnicu sestre Antoanete možete vidjeti ovdje.