15.09.2013.

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA
KROZ GODINU (C)


- NEDJELJA ŽUPNOG CARITASA -

Misna čitanja
Prvo čitanje: Izl 32, 7-11.13-14
Otpjevni psalam: 51, 3-4.12-13.17.19
Drugo čitanje: 1Tim 1, 12-17
Evanđelje: Lk 15, 1-32


Sveto pismo uvijek iznenađuje. U trenutku kada nam se čini da smo sve shvatili i razumjeli, da su nam biblijske riječi i slike postale toliko bliske i svakodnevne, Pismo nam se otkriva u svojoj nepresušnoj svježini i nikada ne može zastarjeti.

Današnja nedjelja progovara o ljubavi u traganju za izgubljenim. U središtu je drama odnosa Boga i čovjeka, drama koja se očituje u temeljnom životnom iskustvu patnje zbog gubitka te u iskustvu radosti zbog pronalaska izgubljenog. Patnja u sva tri čitanja današnje nedjelje proizlazi iz grijeha i prekida odnosa s Bogom. Prvi koji pati zbog toga prekida jest Bog. Bog pati zbog toga što je čovjek umjesto odnosa s njime na prvo mjesto stavio razne idole, vlastite želje, zahtjeve, ljubomoru i gorčinu u srcu.

Središte dramatičnosti takvog Božjega stava otkriva se u Isusovoj prispodobi o izgubljenom sinu. I dok su ovca i drahma bile izgubljene, mlađi sin odlazi sãm. Grijeh je slobodni čin. Otac ne kori sina zbog izbora. Dopušta mu slobodu, odlazak, premda zna da mu je sve dao i da sve što ima jest i sinovljevo. Grijeh je uvijek težnja za odlaskom, za neovisnošću koja proizlazi iz nezahvalnoga srca. Otac ga ne kažnjava, naprotiv ostavlja mu otvorena vrata.
Odlazak od oca čini sina slobodnim, ali ga krivo shvaćena sloboda čini robom. No, sin pati. Iskreno traži u patnji. Sjećanje na očevu neuvjetovanu ljubav omogućuje mu povratak u kuću. Tu neuvjetovanost ljubavi nije shvatio ni stariji sin. Čini se dobar, pošten, kao i mnogi od nas koji sebe ne smatraju grješnima, ali on ostaje na površini. Nije htio ući u kuću na slavlje, kaže evanđelje. Premda je ostao kod oca i bio u kući, ostao je vani. Čini mi se zapravo da je mlađi sin, premda odsutan, bio u kući cijelo vrijeme, a stariji, premda je ostao, zapravo je bio izvan kuće, udaljen. Zašto? Jer nije imao očevo srce, nego svoje malene interese, bio je čovjek zadovoljan površnim.

Možda nam u Crkvi nedostaje iskrene svijesti da nas Otac ljubi, ali i patnje zbog grijeha koji činimo mi, umjesto patnje zbog grijeha koji čine oni izvan Crkve. Nedostaje nam patnje koja vodi k obraćenju. Često smo polovični kao stariji sin. Tu smo, ali ne srcem. Malo dajemo i malim se zadovoljavamo. Ne želimo ući, a drugima priječimo da uđu. Reagiramo tek kada smo osobno ugroženi. Naučimo danas da je Crkva mjesto ljubavi, Očev dom u kojem ima mjesta za sve….


vlč. Matija Pavlaković, upr. župe